Mačja leukemija i prijenos virusa

Odgovara:
Zdravka Rumiha, dr. vet. med.,
Pet centar, Heinzelova 60, Zagreb

Osobno mi nije poznata činjenica da je dokazana povezanost učestalijih oboljenja veterinara male prakse od leukemije.

Općenito, opsežna epidemiološka istraživanja su pokazala kako mačji virus leukemije nije prenosiv na pse i ljude. Također, glavna je karakteristika retrovirusa da su vrsno specifični tj. mačji retrovirus inficira jedino mačke dok ljudski retrovirus (npr. HIV) inficira samo ljude.

Velike količine virusa mačje leukemije izlučuju se slinom tako da je najčešći prijenos između mačaka međusobnim uređivanjem, kontaktima nosom, zajedničkim posudama za hranu i vodu te ugrizom. Virus mačje leukemije u manjim količinama se može pronaći i u suzama, urinu i fecesu pa tako u kućanstvu sa više mačaka posuda sa pijeskom može biti jedan od izvora infekcije za druge mačke. Također, virus mačje leukemije može biti prenosiv putem placente te majčinim mlijekom na mačiće. Karakteristično je za ovaj virus kako su ga potrebne velike količine za infekciju pa tek prolongirana izloženost ili duboka ugrizna rana dovodi do prijenosa oboljenja u mačaka.

Činjenica je isto tako da virus nakon sekrecije u okolinu relativno brzo podliježe sušenju a što ovisi o temperaturi, relativnoj vlažnosti zraka te količini organske tvari u kojoj je lociran virus (slina, iscjedak iz nosa, izmet i sl.). Sušenje virusa dovodi neminovno do njegove inaktivacije i nemogućnosti ili oslabljenje sposobnosti za izazivanje infekcije a istraživanja su pokazala kako virus mačje leukemije u okolini ostaje aktivan najmanje dva sata do dva dana a najduže 5 do 7 dana. Visoke temperature (oko 56°C) također relativno brzo inaktiviraju virus, za tri do četiri sata.

Istraživanja rađena u svrhu utvrđivanja mogućnosti prijenosa virusa mačje leukemija na ljude pokazala su kako je in vitro infekcija moguća, no ni u kojem slučaju utvrđivanja količine protutijela u krvi čovjeka nisu dala pozitivan rezultat. Ovo daje i stanovitu potvrdu o nemogućnosti preživljavanja virusa ili izazivanja infekcije u ljudskom organizmu.

Rizik od infekcija u vlasnika životinja i osoba koje su u uskoj vezi sa oboljelim životinjama (veterinari, veterinarski tehničari, timaritelji i sl.) može se značajno reducirati vođenjem redovite brige o higijeni okoline u kojoj boravimo: redovito uklanjanje organske tvari (krv, urin, feces), dezinfekcija površina, svakodnevno pranje deterđentom ili vrućom vodom posuda za hranu i vodu a pri svakom ophođenju sa životinjom služiti se zaštitnom odjećom (rukavice, pregače, maske ili sl.).