Suživot s divljom crvenom vjevericom

 
Odgovara:
Silvija Havrle Lovrić, dr. vet. med.,
Pet centar, Petra Svačića 61, Osijek

Uvijek vjeverici možete ostaviti orašaste plodove na grani ili na daščici, a pošto su im navike vezane uz drveće, ne znam da li će dolaziti u kuću.

Vjeverica (sciurus vulgaris) je jedina europska autohtona vrsta iz porodice Sciuridae, a dugo vremena i jedina vrsta na Starom kontinentu, dok nisu uvezli sive vjeverice koje potiskuju  domaće crvene. Rasprostranjene su širom Europe i zapadne Azije. Njen izgled je dobro poznat svima i to zahvaljujući kitnjastom, uspravno položenom repu i ušima s dlakavim čupercima te skoro ljudskom izgledu dok sjedi na stražnjim nogama i jede pridržavajući si lješnjak prednjim nožicama. Crvene vjeverice su se prilagodile životu u crnogoričnim šumama, gdje se hrane pinjolima, plodovima četinjača koje se nalaze na vrhovima stabala. Takve hrane nema u izobilju, ali je ima kroz cijelu godinu, stoga su i populacije ovih vjeverica rijetke po hektaru površine. Osim pinjola, jedu lješnjake, kesten, razne bobice, grahorice, u proljeće mlade izdanke drveća, a u ostala doba godine koru, kukce, ptičja jaja te gljive ispod kore.

Snažne noge i panđe služe vjeverici da se dobro uhvati za koru drveta te joj omogućuju da brzo siđe s drveta s glavom usmjerenom prema dole. To je specifična prilagodba ove aborikalne vrste glodavca, koji veći dio svog vremena provodi u krošnjama.

Nerado pretrčava otvoreni teren i rijetko traži hranu na tlu jer je na tlu previše izložena predatorima.

Vjevericu se uglavnom može vidjeti ili da stoji ili brzo trči u potrazi za hranom. Kada pronađe hranu, prvo ju njuška, a onda jede ili zakopa kao zalihu za lošija vremena.

Vjeverica od grančica gradi kuglasto gnijezdo i iznutra ga nastire travom, mahovinom, krpama, krznom, biljnim vlaknima. Smješta ga na rašlje drveta, a ponekad i u duplje drveća.

Obično ima jedno ili dva mladunčeta.

Nadam se da će Vam ove informacije koristiti.