Povremeno agresivno ponašanje psa / "Sindrom bijesa"

Odgovara:
Zdravka Rumiha, dr. vet. med.,
Pet centar, Heinzelova 60, Zagreb

uvijek netko pravi društvo. Prvi pravi problem pojavio se kada je imao nepunih godinu dana, kada je iznenada napao mog dečka dok mu je pokušavao staviti povodac. Pripisali smo to tome što je povodac bio nov i i stavljao se oko šapa i tijela, a ne samo oko vrata kako je Ogi do tada navikao, ali smo bili u šoku jer je napad bio doista iznenadan i vrlo agresivan (nije ga prestajao napadati nekoliko minuta). Usljedili su problemi s agresivnošću koju bih opisala kao dominantnu agresiju, za što vjerujem da smo djelomično i sami krivi. Naime, Ogi je do tada spavao s nama u podnožju kreveta, te rado ležao preko nas na kauču, što mu je bila omiljena poza iako ima 30 kg. Međutim, čim bi se netko približio kauču/krevetu, uslijedio bi vrlo agresivan napad. U istima je nastradalo nekoliko hlača i majica, a mi zaradili nekoliko ogrebotina. Također, rado je "krao" sitnice poput papirića kojih bi se uspio dokopati, a kada bi ih netko pokušao uzeti, uslijedio bi napad. Konzultirajući se s tri različita trenera pada, isp  ravili smo svoje ponašanje te Ogi danas više ne spava s nama na kauču niti na krevetu, a mi smo se nametnuli kao "vođe", i tako riješili veliku većinu problema s sgresijom. Ostalo je, međutim, ono najgore - iznenadni napadi bez doista ikakva povoda, koji se javljaju barem jednom mjesečno, a ponekad i češće. Kada kažem bez povoda, to doista i mislim, a za primjer ću opisati dvije situacije. Prošloga tjedna dečko i ja, kao gotovo svake večeri, gledali smo televiziju, a Ogi je spavao kraj kauča na svom ležaju. U jednom trenutku se probudio i došao do nas režući, opasno iskeženih zubi, ukočen i nakostriješen, u stavu spremnom za skok. Poučeni iskustvom, na vrijeme smo se makli i nije došlo do napada. Slične situacije s napadima odmah nakon buđenja događale su se i ranije, dok smo mu još dozvoljavali da nam leži u krilu, pa imamo dojam da samo pukom srećom nitko nije ozbiljnije ozlijeđen. Koji mjesec prije opisanog događaja, dečko i Ogi došli su iz šetnje, a on je kao i obično veselo dotrčao do mene, mašući repićem i želeći se maziti. Prvih minutu mazila sam ga po leđima bez problema, a zatim se naglo, pez upozorenja pa čak i režanja, okrenuo i napao me, skočivši i pokušavajući me srušiti. Srećom, nisam pala, a Ogi je uspio samo ugristi mi ruku i probiti kožu na par mjesta. Napominjem da su ovakve situacije učestale, a napadi vrlo, vrlo agresivni (u nekoliko slučaje  va, morali smo ga lupiti nogom po njušci da bi se obranili, ali on kao da to nije osjetio, nastavio bi napadati). Ono što je neobično jest činjenica da je 98% vremena Ogi izuzetno poslušan, drag i umiljat pas koji obožava maženje, djecu, ljude i životinje. Omiljen je u cijeloj obitelji, a pridobio je čak i susjede i prijatelje koji se inače boje pasa, jer se svakome nevjerojatno veseli i odmah baca na leđa tražeći maženje (često i spava u istoj pozi, na leđima). Odlično se slaže čak i s našim zamorcima i izuzetno je tolerantan prema djeci (naravno, više ga ne puštamo blizu, iz predostrožnosti). Treba također reći da ti njegovi napadaji agresivnosti jednako brzo i iznenada prolaze, baš kao što su se i pojavili -minutu nakon napada Ogi djeluje zbunjeno, posramljeno, dolazi do nas tražeći maženje, djeluje dezorijentirano i pokunjeno, kao da je sasvim drugi pas. Napominjem da je Ogi kastriran, no njegovo se ponašanje nakon toga nije promijenilo - kada je dobar on je najbolji pas na svijetu, a kada ga uhvati "ludost", izgleda kao krvožedni ubojica. S obzirom da je vrlo poslušan, treneri pasa nisu nam uspjeli pomoći, a dva različita veterinara koje smo konzultirali nisu našli medicinski uzrok problema i predložili su eutanaziju. Unatoč ožiljcima, mi Ogija još uvijek volimo i ne želimo odustati od njega, a u traženju rješenja na internetu smo naišli na termin "Rage Syndrome" ili "Sudden Onset Aggression", a u čijim simptomima smo prepoznali upravo identično ponašanje našeg Ogija. Budući da ne želimo odustati od njega, strani veterinari predlažu određene lijekove kojima se ti napadaji mogu kontrolirati, a nitko od naših veterinara nije upoznat s tom bolešću, treba nam savjet. Što nam je činiti? Martina

O: "Sindrom bijesa" se prvotno upotrebljavao kao opis različitih vrsta ponašanja koje se javljalo u određenom broju Engleskih špringer španijela u usporedbi s ostalim pasminama. Jedan je od termina koji se naširoko primjenjuje i kod ostalih pasmina (zlatni retriver, koker španijel...). Opisuje kliničke znakove koji se uklapaju u originalni sindrom, opisan u eng. špr. španijela: iznenadno nepredvidljivo grizenje, često usmjereno na vlasnika, ektremna agresivnost za vrijeme takvih napada koji često naglo prestaju isto kako naglo su i nastali, širenje zjenica neposredno prije napada kao česta pojava te mnogostruki ugrizi prilikom napada.

Postoje mnoge dvojbe da li taj sindrom uistinu postoji ili je takvo ponašanje rezultat dominantnog ponašanja u pasa te da li je to nasljedno svojstvo ili oblik padavice ili ovakvi psi imaju neki od poremećaja u funkciji mozga (kao smanjeno lučenje serotonina - paralela nasilnog ponašanja u ljudi). Najčešće, psi s ovim sindromom postanu agresivni u određenim situacijama koje se ponavljaju. Kako bi se takav problem riješio preporučuje se sljedeće: popisati situacije koje potiču psa na agresivno ponašanje (npr. ako reži kada ga mičete sa kauča....), osoba s kojom je najagresivniji trebala bi postati jedini izvor svega što psu treba (hrana, voda, igra, nagrada, pažnja...), a osoba bi trebala moći naučiti psa osnovnoj poslušnosti. Kako biste se Vi postavili vođom, svi ostali ukućani trebali bi ignorirati psa, a Vaš bi se ljubimac mogao u potpunosti posvetiti Vama. Psa bi trebalo nagraditi za svaki oblik pokoravajućeg ponašanja (položene uši, izbjegavanje kontakta očima, lizanje, prevrtanje..). Svako poželjno ponašanje psa mora biti nagrađeno.

Kako se ovakvo ponašanje usko povezuje sa nekim oblikom epileptičnog napada na emocionalnoj strani mozga u pasa, jer kao i kod drugih oblika epilepsije (motorička, sa posljedicom na promjenu ponašanja) pas se normalno ponaša 98% vremena, liječenje je vrlo slično, fenobarbitonom koji ima učinak smanjivanja napada u mozgu. S obzirom na činjenicu da kod ovakvog napada dolazi do ozljeđivanja ljudi, često je jedino rješenje eutanazija, no svakako ovu odluku ne treba donositi ovlaš bez pomnog razmišljanja i adekvatnog pregleda neurologa. Možete se za potonje obratiti na Kliniku za unutrašnje bolesti Veterinarskog fakulteta (kako bi se mogli dogovoriti za točan termin pregleda, prilažem Vam i njihov telefonski broj: 01/ 2390-350).

Do odlaska na specijalistični pregled, pokušajte mijenjanje agresivnog ponašanja svoga ljubimca tako da ga ignorirate prilikom njegovog ispada, dajte mu obrok u određeno vrijeme kroz 15-tak minuta, a potom maknite zdjelicu, vodite ga u šetnju kada Vi to odlučite, a prilikom izlaska iz stana Vi morate prvi izaći kroz vrata, ako to ne uspijete (pas laje i hoće prvi van) - skinite kaput i cipele, odložite vodilicu i ignorirajte psa neko vrijeme, te pokušajte ponovno. Ako Vas napada u stanu, Vi morate reagirati hrabro, odlučno i u roku od 30-60 sekundi od ispada i to tako da nešto pojačanim glasom ga opomenete (ne fizički kažnjavati) te potom psa pritvorite na 5-10 minuta u tamnu i praznu prostoriju (npr. kupaonica) dok se ne primiri i počne ponašati kao pravi kućni ljubimac.

Kako biste smanjili mogućnost agresivnog ponašanja, nastojte prepoznati znakove nadolazeće agresivnosti. Preduhitrite problem tako da mu, ako je potrebno, stavite i brnjicu. Svakako ga nagradite ako po naredbi ignorira osobu na koju bi inače reagirao agresijom ili neprijateljskim ponašanjem.

Uz neupitnu ljubav i strpljenje koje posvećujete svojem ljubimcu, vjerujem da rezultat zasigurno neće izostati.