Cvrčak

 
Odgovara:
Vlatka Erman, dr. vet. med.,
Pet centar, Heinzelova 60, Zagreb

Pravilo običnog cvrčka (Lyristes plebejus), tipičnog za primorske krajeve, je pjevati i ne biti viđen. Kod nas još nalazimo sivog maninog cvrčka (Cicada orni) koji je ime dobio po tome što jakim ubodom rila napravi rupe na jasenu iz kojih izlazi slatki sok koji se zgusne u manu.

Samo mužjak cvrčka pjeva, odnosno samo mužjak može proizvesti karakterističnu ljetnu pjesmu čiji je cilj privuči ženku. Sati i sati serenade stvaraju mu toliko nade da ponekad učini i pogrešku pa se pokušava spariti s drugim mužjacima koji su u prolazu. No, prije ili kasnije, pronađe ženku sa kojom se spari.

Pjev mužjaka cvrčka je jedinstven i nema ništa zajedničkog sa zvukom koji ispuštaju zrikavci i skakavci koji proizvode zvuk trenjem udova. Cvrčci imaju pri dnu zatka cvrčala kao poseban uređaj za bubnjanje. S lijeve i desne strane prvog začanog kolutića napete su im zvučne opne uz koje je tankom tetivom vezan jaki mišić. Brzo stezanje mišića uzrokuje titranje tih opni, a njihov zvuk jako pojačavaju veliki rezonatori na zatku. Mišići se mogu kontrahirati 400 do 500 puta u sekundi.

Nakon mnogo vike, sparivanje je kratko. Mužjak i ženka sparuju se spojeni zatkom što traje oko desetak minuta nakon čega se rastaju. Mužjak se vraća zaglušujućem koncertu dok ženka pronalazi odgovarajuću grančicu, "buši" rupicu i u nju strpljivo, pomoću leglice, polaže jaja koja nalikuju zrncima riže. Nakon mjesec dana razvijaju se ličinke, otpuštaju se s grančice, padnu na tlo i započinju svoj dugačak podzemni život. U to vrijeme odrasle jedinke ugibaju.

Prije nego što napusti zemlju, ličinka provede 36 do 48 mjeseci pod zemljom na dubini od oko 80 centimetara. Lopatastim nogama kopa male tunele. Na svom putu od korijena do korijena, zaustavlja se, buši korijen i siše sok te nastavlja put. Tijekom razdoblja ličinačkog života raste i nakon četiri godine dosegne tri centimetra duljine tijela. Na sjeveru SAD-a postoji vrsta koja za svoj razvoj treba čak sedamnaest godina pa je upravo zato i dobila ime: sedamnaestogodišnji cvrčak (Magicicada septemdecim) i ujedno je kukac sa najdužim životnim ciklusom.

Za potpunu preobrazbu ličinka cvrčka izlazi iz zemlje, kratko se penje do biljke i tamo ostaje nepokretna. Slijedi pucanje skrućene kutikule (prekriva površinu tijela) i odrasli svijetlozeleni cvrčak lagano izlazi iz stare kože koja ostaje čvrsto priljepljena uz biljku. Prije nego odleti mladi cvrčak ostaje u staroj koži oko tri sata kako bi mu se krila potpuno otvorila i osušila na suncu. Ljetne sunčeve zrake su neophodne za cvrčka. Padne li temperatura ispod 25 °C, kukac nema više dovoljno energije za cvrčanje.

S obzirom na sve navedeno, teško je osigurati uvjete u kojima bi cvrčak ugodno i kvalitetno (kao u prirodi) mogao živjeti svoj, ionako kratak život, kada bi ga se držalo kao kućnog ljubimca.