P: Jesu li antibiotici koji se propisuju ljudima isti kao i oni koji se daju npr. macama? Koje su količine koje se mogu dati macama? Hvala na odgovoru. Ana

O: Svrha upotrebe antibiotika u veterinarskoj medicini je da ona bude razumna i u najboljem interesu za zdravlje životinja, a posljedično i zdravlje ljudi.

Općenito, antimikrobni lijekovi i antibiotici se u većini slučajeva koriste u humanoj i veterinarskoj medicini, a nekolicina je onih koji su specifični. No, većina antimikrobnih lijekova koji se koriste u humanoj medicini nisu registrirani ili dozvoljeni za upotrebu u veterini ili su pak financijski neisplativi za upotrebu u veterini.

Kao i u ljudi, antimikrobni lijekovi općenito se koriste u svrhu prevencije ili liječenja infekcija u kućnih ljubimaca.

Za pravilan izbor antibiotika u liječenju infekcija, osim poznavanja uzročnika infekcije i osjetljivosti uzročnika prema antibioticima, potrebno je poznavati i sljedeće čimbenike: osobine životinje, izlučivanje i inaktivaciju antibiotika, doziranje i put primjene antibiotika te moguće nuspojave antibiotske terapije. Pri odabiru antibiotika važno je uzeti u obzir i dob životinje jer se doza pojedinih antibiotika mora modificirati ovisno o tome radi li se o mačićima ili starijim jedinkama. Anamnestički podaci o preosjetljivosti, koliko god bili nesigurni, uglavnom se prihvaćaju i izbjegava se primjena tog antibiotika ili grupe.

Osim navedenoga, izbor antibiotika uvjetovan je dijelom i funkcijom jetre i bubrega. Većina antibiotika izlučuje se putem bubrega. Neadekvatna modifikacija doze može imati za posljedicu previsoke koncentracije određenih lijekova u serumu, što dovodi do niza nuspojava. Doza ovisi o uzročniku i mjestu infekcije, putu primjene i izlučivanja antibiotika te terapijskoj širini antibiotika.

Antibiotici velike terapijske širine (penicilini i cefalosporini) daju se u standardnim fiksnim dozama za pojedine infekcije, bez obzira na tjelesnu težinu bolesnika. Za antibiotike male terapijske širine doza se izračunava prema tjelesnoj težini životinje. Za aminoglikozide adekvatna doza izračunava se prema čistoj tjelesnoj težini (jer se ne raspodjeljuju u masno tkivo), uzimajući u obzir eventualnu renalnu insuficijenciju.

Antibiotici se mogu primjenjivati peroralno i parenteralno. Peroralna primjena koristi se u liječenju lakših, a parenteralna u liječenju teških infekcija imunokompetentnih organizama. Infekcije imunodeficijentnih jedinki liječe se bez obzira na težinu infekcije parenteralnim davanjem antibiotika.

Nuspojave očituju se kao reakcije preosjetljivosti, izravni toksični učinak i superinfekcije. Reakciju preosjetljivosti, od osipa do anafilaktičkog šoka može izazvati svaki antibiotik. Penicilini i cefalosporini dijele unakrsnu glavnu antigenu determinantu te je potreban oprez pri primjeni cefalosporina u preosjetljivih na penicilin. Izravno toksičko djelovanje antibiotika očituje se oštećenjima bubrega, hematopoetskog sustava, središnjeg i perifernog živčanog sustava, jetre i probavnog sustava. Superinfekcija je posljedica eliminacije osjetljivih bakterija i prerastanje rezistentnih bakterija i kvasaca. Tako, npr. pneumonija uzrokovana pneumokokom, duže vrijeme liječena antibioticima može biti na kraju uzrokovana bakterijom Pseudomonas aeruginosa. Dugotrajna antibiotska terapija može dovesti do superinfekcije kvascima na drugom mjestu od prvobitne infekcije.

Što se tiče cefaleksina, njegova izravna toksičnost je mala. Najčešće su alergijske reakcije, a moguća je i unakrsna reakcija s penicilinom. Alergične reakcije ovog lijeka javljaju se u obliku kožnog osipa, urtikarije, angioneurotskog edema, a rijetko multiformnog eritema, toksične epidermalne nekrolize, anafilaktičnog šoka.

Drugi po učestalosti su neželjeni učinci u želučano-crijevnom sustavu: mučnina, povraćanje, bol u abdomenu, gastritis i dispepsija.

Posebnu pozornost treba obratiti na eventualnu preosjetljivost na cefalosporine ili peniciline. Produljeno liječenje može uzrokovati superinfekcije gljivicama ili mikroorganizmima neosjetljivim na cefaleksin.

Također, posebna pozornost je potrebna u organizama s oštećenom funkcijom bubrega i želučano-crijevnog sustava (osobito kolitis).

Sve navedeno od važnosti je kontrole rezistencije mikroorganizama na antibiotike, a osim toga etički nije ispravno i u kontradikciji je s principima dobre veterinarske prakse preporučivati izbor i doze lijeka bez prethodno načinjenog kliničkog pregleda.