Stafilokokna infekcija - Malassezia

 
Odgovara:
Danijela Biban, dr.vet.med.,
Pet centar Drvinje 1, Zagreb

Stafilokoke karakterizira stvaranje zlatnih kolonija, po kojima je cijeli rod bakterija dobio ime. Stafilokoki su ubikvitarne bakterije, rasprostranjene posvuda u prirodi, a dio su i normalne flore kod mnogih sisavaca, ptica, pa i čovjeka. Staphyloccocus aureus, kao i ostale vrste stafilokoka, spada u relativno otporne bakterije, što znači da u vanjskoj sredini može preživjeti duže vrijeme. Bakterija je istovremeno patogena i invazivna, budući da stvara leukotoksin koji ubija leukocite (bijela krvna zrnca). Kod životinja se obično nalazi na površini kože, kao dio fiziološke flore.

Stafilokoki najčešće uzrokuju lokalne infekcije na koži (furunkul, karbunkul), iako mogu biti i uzročnici sekundarnih bakterijskih infekcija (naročito kod rana, opekotina ili kao komplikacija nakon operativnih zahvata). Iz svakog se lokalnog žarišta, ovisno o odnosu virulencije i otpornosti organizma, mogu krvlju ili limfom proširiti po organizmu i na taj način izazvati sepsu, osteomijelitis, endokarditis, upalu zglobova, upalu pluća ili gnojni meningitis. Stafilokoki mogu uzrokovati i infekcije sluznica pa se najčešće manifestiraju tonzilitisom, sinusitisom i konjunktivitisom. Rjeđe izazivaju infekcije urogenitalnog (kod ženki uglavnom izazovu endometritise, a kod mužjaka balanopostitis) i probavnog trakta.

Stafilokok se prenosi direktnim kontaktom, kontaminiranim predmetima ili zrakom. Izvor zaraze je bolesna životinja ili kliconoša (životinja koja je nositelj uzročnika, a da pritom sama ne manifestira kliničke simptome). Ulazna vrata za infekciju najčešće predstavljaju sitne ozljede na površini kože, te sluznica nosa. Za dijagnozu stafilokokne infekcije potrebno je uzeti materijal koji se šalje na bakteriološku pretragu. Ovisno o lokalizaciji procesa, na pretragu se šalje uzorak gnoja iz rane, bris nosa i nazofarinksa, sputum (iskašljani sadržaj), krv, likvor... Stafilokokne infekcije liječe se davanjem adekvatnih antibiotika. U protivnom bi moglo doći do razvoja rezistencije. Kod pasa se ova bakterija najčešće prenosi parenjem, a štenci se inficiraju intrauterino. Etiološki, kod pasa se najčešće javljaju Staphylococcus aureus, Staphylococcus intermedius i Staphylococcus hycus. Oboljenja kože mogu biti površinske ili duboke piodermije. Površinske piodermije prepoznajemo po oštećenju gornjih slojeva kože, pojavi sitnih ispupčenja (granulacija) ili sekreta. Mogu se javiti kao vlažni ekcem ili impetigo.

Prema onome što ste Vi naveli, nisam sigurna da se u slučaju Vašeg psa radi o stafilokoknoj infekciji, no da biste u potpunosti bili sigurni, trebalo bi napraviti bakteriološku pretragu. Ono na što sam posumnjala čitajući o ''crnim točkicama'' na koži (iako, naravno, tek klinički pregled životinje može dati pravu dijagnozu) je Malassezia, pa ću Vam ukratko napisati i nešto o njoj.

Malassezia pachydermatis spada u kvasnice, a najčešće se javlja u ušnom kanalu, vagini, analnim vrećicama ili u perianalnoj regiji i rektumu zdravih pasa i mačaka. Do kliničkog oboljenja najčešće dolazi u trenutku kada je zbog neke druge bolesti (bakterijska infekcija, alergija, seboroični dermatitis) oslabio imunološki status kože pa je došlo do sekundarnog bujanja Malassezia. Osim toga, razvoju ovih kvasnica pogoduju toplina i visoki postotak vlage pa se zato problemi sa Malasseziom češće javljaju za toplijih (ljetnih) mjeseci.

Infekcija je uglavnom lokalizirana (na njuški, uškama, na šapama - između prstiju ili u perianalnoj regiji), iako se u težim slučajevima javlja i generalizirani oblik. Osnovni simptom je dugotrajni svrbež, a budući da se životinja konstantno češe, moguće su i dodatne traumatizacije kože, što može biti ''pogodno tlo'' za razvoj sekundarnih bakterijskih infekcija. Vlasnici najčešće primijete da im pas konstantno trlja njušku o razne predmete, da liže ili gricka šape ili područje oko anusa. Osim ovih simptoma, javlja se i gubitak dlake, crvenilo kože, hiperpigmentacija (pojava crnih točkica za koje u početku većina vlasnika zamijenjuje sa prljavštinom) na određenom području, a u težim slučajevima, primjerice kod dugotrajnih infekcija, javljaju se i zadebljanja kože. Kod generaliziranog oblika dlaka je uglavnom masnija, bez sjaja, a koža perutava i karakterističnog mirisa.

Bolest se dijagnosticira uzimanjem brisa, otiska ili strugotina kože u kojima se pod mikroskopom uočavaju Malassezie. Međutim, kako su ove kvasnice normalni stanovnici kože, mikroskopski nalaz se kombinira sa pozitivnom reakcijom na terapiju. Tada je i potvrđena dijagnoza bolesti.

Za liječenje se obično koriste antimikotici (u obliku šampona ili krema za lokalnu terapiju, odnosno antimikotici koji idu peroralno u kombinaciji sa šamponima kod generaliziranog oblika) ili preparati na bazi klorheksidina i sumpora. Liječenje je dugotrajno, najčešće traje oko mjesec dana (u težim slučajevima i duže) i uvijek treba biti pod nadzorom veterinara.